Sustav definiranja debljine završnih kapa uključuje nekoliko koncepata. Izračunata debljina δ je debljina izračunata pomoću formula iz raznih poglavlja. Projektirana debljina δd je zbroj izračunate debljine δ i dopuštene korozije C2. Nazivna debljina δn je proračunska debljina δd plus negativno odstupanje debljine čelika C1, zaokruženo na standardnu specifikaciju čelika, tj. debljinu označenu na crtežu. Efektivna debljina δe je nominalna debljina δn umanjena za dopuštenje korozije C2 i negativno odstupanje debljine čelika C1. Debljina uzorka δs=δ + C1 + C2 + Δ1 (prva projektirana vrijednost zaokruživanja) + C3 (proizvodna količina stanjivanja) + (druga proizvodna vrijednost zaokruživanja). Nadalje, minimalna debljina oblikovanja odnosi se na debljinu koja mora biti zajamčena nakon oblikovanja vruće{18}}valjanih cilindara ili konveksnih čepova; njegova vrijednost nije manja od projektirane debljine.
Glavne metode oblikovanja završnih kapica su utiskivanje i predenje. Oblikovanje vrućim predenjem koristi se načelom da čvrstoća metalnih materijala opada s porastom temperature, lokalno zagrijavajući područje koje se prede i potom prede u oblik. Tehnologija oblikovanja vrućim predenjem ne zahtijeva skupe kalupe, nema ograničenja u proizvodnji glava ne-standardne veličine, ima relativno niske troškove proizvodnje, visoku točnost dimenzija i konačnu temperaturu predenja koja se može kontrolirati.